Riječ dramaturginje i spisateljice
Čelična Lady je monodrama zato što to, per se, jeste. Nije djeljiva je s nekim drugim likovima u bilo kakvom dramaturškom postupku, ako je želimo istinitu. Baš kao i u životu. Životu, i iskustvu Žene.
Napisana je, poslije mog brzog odgovora na pitanje: Šta bih voljela biti u slijedećem životu (ako postoji, i ako je moguće birati), muškarac ili žena? I zašto? Žena! Zato što su jače, osjećajnije, kreativnije, upornije, otpornije. I zato što izravno daju i nastavljaju život.
Ali, Žena koja je u stanju osvijestiti svoju ženskost, mogućnosti i moći, bilo kad. I tako zaokružiti u čvrstu cjelinu vlastiti identitet. Biti čelična Lady, svjesna sebe.
Sva zvanja, znanja, pozivi, mogu se učiti i naučiti, to znamo. A ko to ženu zapravo uči da bude Žena? Snažna, dostojanstvena, moćna i cijela? Roditelji? Škola? Fakulteti? Doktorske disertacije? Naučna istraživanja i skupovi? Povijest? Feministički programi i djelovanja u praksi? Ponešto, da. Fragmentarno. Pravi učitelj koji to sustavno, često i bešćutno (uz razne kazne), čini je: Život. I to ne toliko teorijom, koliko sobom samim. I koliko god se pokušavalo taj nauk eskivirati, pa i nojevskim metodom zabijanja glave u pijesak, nauči se dosta toga. Može se pasti na popravni, izgubiti koja godina, ali ipak... svjetovima Napisala sam pripovijetku Čelična i Lady uvrstila u knjigu Žena među svjetovima. Ali, još uvijek mi je nešto bitno nedostajalo u komunikaciji. Šta? Scena. Teatarska scena i živa riječ upućena publici, oči u oči. Drito i direkt. A ponajprije, Glumica. Imala sam je, i za nju napisala ovu monodramu. Kad pišem dramski tekst, uvijek ga pišem za određenog, konkretnog glumca ili glumicu kojima će odgovarati taj lik, a i oni njemu. Ne velim da se to u zbilji i ostvari, rijetko, ali to je moj inspirativni poticaj u procesu pisanja.
Da, to je bila Hadžija Hadžibajramović, takva kakva jest. Ona s punim pokrićem i ljudskim i glumačkim, može publici oči u oči, odigrati ovaj lik koji ima šta da kaže. Može, i hoće.Jer ona jesti u životnoj i u teatarskoj zbilji: Čelična Lady.
Kao dugogodišnji teatrolog i strastveni gledalac teatarskih predstava, uzimam sebi slobodu da ustvrdim kako neke likove (primjer. Ana Karenjina, Blanche DuBois i t.d.) mogu odigrati dobro i mlade glumice. Glumci inače uglavnom mogu sve i ono nemoguće. Ali postoje poneki baš takvi likovi, koji traže višegodišnje životno i glumačko (u pomenutim slučajevima i žensko) iskustvo, a da bi taj lik bio ostvaren do kraja. I tačno.
Naša F.F.je takva vrsta lika. Mlada glumica koja jest uspješno ispolagala sve ispite iz glume, a jedva da je stalana životnu scenu, ne bi je mogla odigrati tačno. Ne bi mogla imati dostatno životno i umjetničko pokriće da joj da istinski scenski život. Iako bi mogla imati jaku glumačku inteligenciju i intuiciju. I sve korektno uraditi. Ali...nedostajalo bi ono nešto odistinskog scenskog života.
Tako se često i nerazlučivo znadu preplesti životna i teatarska zbilja, da je nemoguće napraviti kakvu suvislu distinkciju. Imam dojam da će to biti slučaj i u našoj Čeličnoj Lady. Glumica Hadžija Hadžiajramović i lik F.F. su se našli u pravo vrijeme i na pravoj sceni. Treba ih pogledati i pažljivo slušati. Ako se poslije toga ozbiljno promisli, već se krenulo prema željenom cilju. Izvirilo iz tvrdih stereotipa. Iskoračilo iz vjekovnih kolotečina ženske inferiornosti, slaboće, trpljenja, osjećanja napuštenosti i bezizlaza.
Ima li u ženi snage, volje, vjere u Život koji im je dan da ga žive? A ne životare i otaljavaju, do kraja se žrtvujući, uglavnom uzaludno.
Da li Žena danas može postići barem toliko da poštiva sebe samu? Da se osjeti ostvarenom i moćnom, u svom vlastitom mikro-svijetu?
Da bude Čelična Lady? F.F. i Hadžija ne da misle, nego su sigurne da može ako se potrudi. Ako promisli. Ako otvori u sebi samoj akumuliranu energiju koje nije niti svjesna. Da bude iskreno radosna i sretna ako rodi kćer i odgaja je tako, da shvati da nije ni malo manje vrijedna od sina.
Ako se nekad ponovno rodim i mognem birati, bit ću Žena. I vjerovat ću kako mogu živjeti dostojno Žene.
Vole vas, F.F., Hadžija i Ljubica!
